BLESOUMLJE

Sledio se komšija Latif, kada je, još dok je sitan bio, i kada mu babo nije dao da bude tinejdžer, kao i njegovi vršnjaci, čitajući Orvelovu knjigu Veliki brat. Pričao mi je da su ga plašile vizuelizacije pročitanog. Plašila ga je kontrola i izdavanje uputa koje je čitao na stranicama te knjige, plašili su ga ekrani i Veliki brat što je kontrolisao sve. Plašilo ga je otimanje duše, ljudske, i plašilo ga je pravljenje mašina od krvi i mesa.

Eto kao da čitam Velikog brata ovih dana. Bakir Izetbegović priča sa ekrana kojeg vozi marketinški kamion. SDP pušta revolucionarnu muziku , također, sa marketinškog auta i priča o državi, čovjeku, zdravlju... Oni iz S BIH s Harisom na čelu pričaju na velikom platnu ispred BBI-a i tumače ko je naš, a ko njihov. Gledaju nas sa plakata postavljenih na bilbordima, na zgradama, na zemlji,...Niko više ništa ne vidi osim njihovih ispeglanih lica. Sve nam govore šta i kako da radimo. Kontrolišu nas. Otimaju nam dušu. Hapaju za budućih devet koljena u porodici.

Sad žestoko razumijem Latifa. Razumijem i njegovu traumu zbog Džordža Orvela koja mu se, jada mi se, ovih dana pojačala. Razumijem šta je vidio dok je čitao. Hoću da se branim, moj Latife.

Žmirit ću do trećeg oktobra. Začepiti uši. Zatvoriti usta. Ljepše je.

Slova su jača od mog karaktera! A tek riječi? Rečenicu ni spomenuti ne smijem!

Pobjedili su me u neravnopravnoj, mitskoj utakmici, odigranoj uz mnogo grubosti i sa silnim niskim udarcima. Da ne pametujem, nisam htio više pisati blog. Nisam smio. Mislio sam šta mogu reći ljudima, a da već ne znaju. Ali ja sam slab, nejak, nekarakteran, jadan i čemeran. I izgubih.

Vraćam se. Na žalost mnogih i radost malobrojnih, strpljivih,...

Da vraćam se...  

Predrasuda je da sam zgodan... Predrasuda je da sam zanimljiv... Predrasuda je da sam pametan... Predrasuda je da imam kamaru para... Predrasuda je da imam karizmu... Predrasuda je da živim u sretnoj zemlji... Predrasuda je da žene vrtim oko malog prsta... Predrasuda je da sam zajeban ako mi neko stane na žulj... Predrasuda je da imam stila... Predrasuda je da sam mudar... A ona je, lingvističari kažu: Stvaranje suda unaprijed, donošenje odluke o nekoj osobi ili grupi ljudi bez odgovarajućeg znanja o njima. Mišljenje opterećeno predrasudama je zasnovano na stereotipima. Predrasuda je uvjerenje ili stav. Ja sam samo običan, dosadan tip. PS: Predrasuda je da je ovo dobar blog...

Lete godine k'o ptice selice... Uh koliko prstiju moram izbrojati... I još se oženio nisam... Jesen došla i prošla... I žene dolazile i odlazile... I tu je još jedna... Ali ja ne znam da se ženim... Kažu mi jarani, i jaranice, što se ne ženiš... Hoću, kažem ja... Dobro mi je i ovako... Lete godine...

Majke su čudo. Zove me jutros i pita znam li koji je danas dan. Ko iz topa kažem prvi septembar. A ona će: I??? Dan kada je počeo drugi Svjetski rat. Ona će prijekorno: Nije! Mislim nemam pojma. A ona: Bratu ti je danas rođendan. - Vidi fakat - kažem. I sjetim se kako sam i ja rođen na bitan datum u historiji čovječanstva: Nemorate mi vjerovati, ali rođen sam 28. jula. Na taj dan je počeo Prvi svjetski rat. I brat i ja, hvala Bogu, preživjeli smo ovaj posljednji!

Neobično je kada čovjek izda svoje principe. Zato mu se poljulja samopouzdanje i načne se ponos. Sve to priča jedan mladi čovjek. A ja ga slušam. Kaže da je izdao sebe, pa je potišten, pa mu sve smeta, najradije bi na neki drugi planet, u osamu, gdje nema ni ogledala, jer ne može da gleda svoje lice... I opet ga slušam, a on nastavlja. Najradije bi kaže da propadne u zemlju. Da dotakne dno, da ga prekrije tama, pa bi iz te tame ponovo da traći svjetlo, da krene ispočetka, i tako opere svoje zaprljano lice... I eto. Šta čovjek sebi može da uradi i šta može sve da izgovori i da ne kaže najbitnije. Šta je to uradio.

Zakon jačega je kada te neko gnjavi, a ti mu iz pristojnosti ne možeš reći prestani. Pa, počinješ misliti o blesavim stvarima. I mislio sam kako danas nema simpatičnih junaka crtanih filmova, već sve nekakve hrmpalije sa ogromnim mitraljezima, sjekirama ili batinama... I kroz glavu mi prolaze: Duško Dugouško, Tom i Jerry, Popay, Calimero, Lolek i Bolek, Patak Dača, Je li ko vidio cica -macu, Mirko s'kojotovski, genije, genijalčina( Ptica trkačica), Eustahije brzić, Gustav,Talični Tom... Kakva promenada pozitivnih likova...

Bože dragi kako leti onaj Usain Bolt, onaj tamnoputi sprinter iz Jamajke. Oborio čo'jek rekord i na 100 i na 200 metara na Svjetskom prvenstvu u Berlinu. I ko je prije njega držao rekord? Ko bi drugi nego Usain bin Bolt. Pretrčao je sto metara za 9.54 sekundi, a 200 za 19.19. Pa kad čovjek počne računati za koliko pretrči deset metara uhvati ga strah i obuzme jeza. A Bolt, i njegovi treneri kažu, prevedeno na Bosanski: Moremo još brže! Ponekad je čovjek sretan što neće doživjeti neke stvari koje najavljuju za budućnost. Jer samo treba pomisliti kada bi nekog blećka iz II vijeka smjestili u današnjicu. Ne bi dugo živio. Baš kao ni ovaj blećak kada bi ga strpali u 27 vijek...Bože koji li će to užas biti s ove distance gledajući. (H)elem, pitanje je koliko će neki budući Bolt trčati na sto metara. Šta mislite o 7,71. sekundi? I baš, pred onu noć, kada je Usain bin Bolt oborio rekord na stotinu, kaže meni komšija Šemso: - U koliko je ona trka na 100 metara. - Ne znam tačno, ali u osam počinje prenos. A što?- pitam. - Volio bih gledati onog Usain, znam da je Jamajčanin, ali mu ime nekako muslimansko, k'o Husein, pa mi baš drag.

Lijepo jutro. Ugodnih 18 stepeni. Lijep dan. Ugodnih 27 stepeni. Lijepi ljudi. Ugodno nasmijani. Lijepe žene. Ugodno odjevene. Lijepe misli. Ugodno razasute po glavi. Kakav lijep dan. Kakav ugodan dan. Neprocjenjivo. Za sve ostalo postoji, Ma... Baš me briga, sve ostalo mi ne treba...

Neobično je otići gledati film u pola dvanaest i to još u pola ljeta. Ali, za sve postoji, što bi Azerbejdžanci rekli, prvi put. I tako ti ja gledam film ne u kinu, nego u Narodnom pozorištu. Sarajevo film festival je ili kraće SFF(što više priliči imenu letećeg sahana). Glede & unatoč, u tom mraku pozorišta, na velikom ekranu, među snobovima svih fela i marki,i nešto poštenog zalutalog svijeta, gledam film Antonia Nuića s nazivom: Kenjac. Priča se odvija u Hercegovini, onoj surovoj, kamenoj ili kratko, geografski rečeno, u Drinovcima. Priča je ispletena od mračnih tunela koji vode od sina do ćaće, od muža do žene, od brata do brata, do tetka i tetke, do,...puna je šutnje, i progutanih knedli, suza što peku, šamrčina na licima žena, nesreća i mrtvaca, pušaka i vojnika i rata i invalidskih kolica i sumornog neba, i neprestane pjesme zrikavaca i lelujanja vrelog zraka, i alkohola što noću udara u čelo, a jutrom k'o izmaglica izlazi iz glave... I u svem tom ludilu Kenjac dođe k'o psihijatar. Sjeban smo mi, da oprostite, prostor, a kakav prostor takvi i ljudi. Tako ti je kada gledaš mračan film usred bijela dana. Poslije njega se osjećaš k'o kenjac. PS: Mrzim elitizam, mrzim pokazavinja, mrzim crvene tepihe. Ali, morao sam preći preko ovog od SFF-a, da bih gledao film. Kao da sam gazio žeravice. Šejtanski je to posao.